Četvrtak,  15. rujna

    Danas je prvi dan ostatka mog života u kojemu će sve biti onako kako ja hoću. Jutros sam se probudila s tom mišlju, odlučna da to i ostvarim. Čvrsto sam odlučila, ništa me neće pokolebati. Sad konačno imam dovoljno vremena za sve ono što sam svih ovih godina stavljala na čekanje za neka bolja vremena. Odradila sam sve što sam trebala, rano se dizala i kasno lijegala, trideset i pet godina odlazila na posao koji je bio sve samo ne lak, usput skuhala bezbroj ručkova, oprala i ispeglala tone rublja, brinula o zadaćama i lektirama, čistila i ribala, vodila brigu o kućnom proračunu i plaćala režije. Moglo bi se reći da sam u obitelji pokrivala resore financija, odgoja i obrazovanja, a usput obavljala i većinu poslova tehničke službe koja brine o prehrani i čistoći. A sada, sada je konačno došlo vrijeme da stavim sebe na prvo mjesto. Još sam dovoljno mlada da imam želja, dovoljno zdrava da ih mogu ostvariti, a dovoljno stara i mudra da znam što je važno.  Redovito ću vježbati, zdravo se hraniti, više čitati, družiti se, ići u kazalište i putovati koliko god budem mogla. Probat ću nove stvari, upoznavati nove ljude i obnoviti stara prijateljstva za koje je kroz godine bilo sve manje mjesta u mom pretrpanom dnevnom rasporedu.

Sve ću to napraviti i još puno toga, ali od sutra. Jer danas je došla ekipa koja razbija pločice. Iz kupaonice dopire nesnosna buka bušilice, a ja sam zarobljena u dnevnoj sobi. Nije baš pametno otvarati vrata jer hodnik je tako pun prašine da ne vidiš prst pred nosom. Ne mogu otići u vrt i u kući ostaviti nepoznate ljude koji usto stalno nešto trebaju, krpe, posudu, neki alat. Ne mogu se skoncentrirati ni na što pametno jer ne čujem vlastite misli. Upalit ću TV, valjda ću pronaći nešto zanimljivo što će me zaokupiti da zaboravim na to da prolazi već četvrti dan od ona dva tjedna koliko bi radovi trebali trajati. Možda da uzmem i neku čokoladicu da mi bude lakše?