četvrtak, 27. ožujka 2025.

 

Srijeda,  5. listopada

    Danas sam prema savjetu iz priručnika napravila slijedeći korak prema svom savršenom životu: okružite se pozitivnim ljudima

Kako su građevinski radovi trenutno na čekanju do daljnjeg, pravo je vrijeme da krenem u potragu za tim pozitivnim ljudima. Samo gdje ih naći? 

Možda da se javim svim onim dragim ljudima kojima sam nakon njihovog odlaska u mirovinu govorila „moramo se jednom naći na nekoj kavici, da ti ispričam sve novosti“. E pa došlo je vrijeme za tu kavicu, sad sam i ja jedna od njih, ranije jednostavno nije bilo vremena za to. Srećom, još imam sve njihove telefonske brojeve. 

Nazvala sam kolegicu koja mi je oduvijek bila draga, vesela i uvijek spremna na šalu. Uvijek mi je bila cimerica na izletima koje je organizirala firma, stvarno smo bile bliske i zaista ne znam kako se moglo dogoditi da tako prorijedimo kontakte koji su se sveli tek na slučajne susrete. Valjda u svakodnevnoj jurnjavi za obvezama izgubimo iz vida ono što je zapravo važno. Za razliku od mene, ona je već tada znala što je važno. Jednom mi je na pitanje kako joj uspijeva uvijek biti tako vedra i optimistična, odgovorila da je život prekratak da bi ga trošili na kuknjavu, ljutnju i negativu. Za to ona nema vremena. U međuvremenu ga je ipak našla.

- A ti si. Ne, ne smetaš, upravo sam se vratila iz laboratorija. Nemaš pojma kako je to loše organizirano. Cijelo prijepodne potrošiš u nekoj smrdljivoj čekaonici, natežeš se s neljubaznim sestrama, a onda se još ne zna hoće li nalaz biti gotov na vrijeme. Trebam ga već sutra kad sam naručena kod kardiologa, a ne smije biti stariji od 24 sata. Prvo ujutro moram pokupiti nalaz, a onda požuriti da stignem do 9 na interni. Valjda će me sin voziti, ne znam, vidjet će još, navodno ako uspije odgoditi neki sastanak na poslu. Eto vidiš, problem je kad mene treba  voziti  kod liječnika, a onu svoju vozika po trgovinama kad god joj padne na pamet. Usput se moram još naručiti kod fizijatra, tko zna koliko ću čekati na termin, a pregled mi treba sad, kad me boli. Ali briga njih za to…

Teško mi je bilo podnijeti toliku količinu pozitive, pa sam nekako prekinula njen monolog s neodređenim „moramo se naći na nekoj kavici pa ćeš mi ispričati kako je prošlo kod kardiologa i fizijatra“.

Lijep je dan, iskoristit ću ga da se prošetam, trebam kupiti par sitnica, a  usput ću posjetiti kolegicu koja stanuje u zgradi u čijem je prizemlju trgovina. Obradovala se kad sam joj se najavila, iako mi je zvučala nekako bezvoljno i tiho. Ali ona je uvijek bila takva, samozatajna i nenametljiva. Nešto je starija od mene  i svojedobno mi je bila velika podrška na poslu, uvijek puna mudrih i dobronamjernih savjeta. Čule bismo se povremeno telefonom, čestitale blagdane, ali rijetko viđale. Otvorila mi je vrata u kućnoj haljini. Otkako ju nisam vidjela, udebljala se par kilograma, a na glavi je imala veliki sijedi izrast. Na zaslonu kompjutera na radnom stolu bila je otvorena kartaška igra. Pokušala sam sakriti iznenađenje. Ono što sam vidjela jako je odudaralo od slike koju sam imala o njoj.

- Jesi dobro? Kako provodiš vrijeme?

-  Dobro sam. Skuham, malo pospremim. Gledam serije, malo sam na kompjuteru, pročitam štogod ako se uspijem skoncentrirati i tako prođe dan. Muž donese sve što mi treba iz trgovine. Ja ne idem bogzna kamo, ne da mi se. Dok operem kosu, spremim se …  Sve vidim i kroz prozor.

Skrenula sam pogled na prozor koji je gledao na glavni trg. Preko trga nasmijani su prolazili moj susjed i njegova Zdenka. Vraćali su se iz svoje svakodnevne šetnje, vrećica s voćem bila je u košari hodalice.

- Deda, skrećeš, a nisi dao žmigavac - čulo se kroz otvoren prozor kako Zdenka upozorava svog muža  koji je malo krivudao. Možda su mi pozitivni ljudi koje sam tražila bili bliži nego sam mislila?

srijeda, 26. ožujka 2025.

 Ponedjeljak,  3. listopada

    Danas je došao keramičar i započeo s postavljanjem pločica. Usput je stigao i električar obaviti neke sitne radove. 

Kao da mi je sunce granulo, sretna sam, kuham im kavicu, nutkam hranom i pićem. Tko je mogao i pomisliti da će me pojava majstora toliko obradovati. Čak  pomažem električaru dodajući mu alat da čovjek ne mora stalno silaziti s ljestvi. Da nisam razvila stockholmski sindrom prema majstorima?

Pločice su velikih dimenzija i posao brzo napreduje, već mogu zamisliti kako će kupaonica izgledati. Još je bolje to što počinjem vjerovati da će ubrzo biti i dovršena. Baš je dobro da sam inzistirala na pločicama tih dimenzija, usprkos sumnji mog muža. Velike pločice, lakše čišćenje, ne riba on kupaonicu nego ja. Praktičnije su i ljepše, baš mi se sviđaju kupaonice s tim velikim pločicama. Brzo postavljanje samo je njihova dodatna prednost koju tek sada vidim. Unatoč tim mojim razumnim argumentima, moj tvrdoglavi muž opirao se koliko je mogao, pretraživao po Internetu stranice s pločicama i donosio kataloge iz raznih trgovina keramike u nadi da će me pokolebati. Sve to samo zato što mu je prijatelj rekao da ta dimenzija nije baš dobra za našu kupaonicu. Nemam pojma zašto je neka dimenzija dobra ili ne, a baš me i ne zanima. Zanima me samo da moja kupaonica izgleda poput onih koje sam gledala na stranicama za uređenje interijera. Na koncu, moj muž je ipak  popustio i danas kad stigne s posla i vidi popločenu kupaonicu, moći ću mu likujući reći „Eto, vidiš!“ 

U tom razmišljanju prekinuo me majstor obavještavajući me da neće biti dovoljno pločica. Ostala sam zaprepaštena, pa kupili smo 10 % više od potrebne količine, baš kako nam je rekao. Objasnio mi je da kupaonica ima takav oblik da je puno pločica zbog velike dimenzije morao rezati i sad ima puno više otpada nego je to uobičajeno. Nema druge nego kupiti još pločica. Problem je u tome što u trgovini nema zaliha, nego se naručuje iz središnjeg skladišta, a na isporuku se čeka tjedan dana. 

Kad je došao kući, moj dobri muž samo me je tužno pogledao i uzdahnuo.  Nije rekao „Eto, vidiš.“ 


četvrtak, 20. ožujka 2025.

 

Subota,  1. listopada

    Danas je mjesec dana otkako sam službeno u mirovini.

Posljednjih dana na poslu, krajem kolovoza, na hodnicima sam susretala  samo nasmiješena lica puna simpatije i podrške. Nije bilo gotovo nikoga tko mi nije povodom odlaska u mirovinu uputio neku lijepu riječ zahvale ili podrške, tko mi nije zaželio sve najbolje. Sve je kulminiralo svečanim ispraćajem s cvijećem i poklonima i prigodnim govorima u kojima se spominjao „nemjerljiv doprinos kolektivu“,  „praznina koja će nastati i koju će biti teško nadomjestiti“ i sve tako redom kako se to već radi u takvoj prigodi. Čulo se tu da sam bila profesionalna, kolegijalna, suradljiva i uvijek spremna pomoći. 

Lijepo je to bilo slušati iako je zapravo prava istina da je tijekom svih tih godina tu bilo i nesporazuma, razmimoilaženja i neslaganja u mišljenju, pa i manjih sukoba, ali kao da je sve to sada na kraju mog radnog vijeka svedeno na pravu mjeru. Bile su to nebitne, prolazne stvari koje su neminovne u svakom poslu, a ono što ostaje je činjenica da sam s tim ljudima provela veliki dio svog vremena, često puta više nego sa svojim ukućanima. Svakako ćemo ostati u kontaktu, javit ćemo ti se, govorili su mi svi tih dana.  Od tada je prošlo mjesec dana i još me nije nazvao nitko. 

„ Navrati ponekad, bit će nam drago“, govorili su mi tada. Ne pada mi na pamet. Još su mi u živom sjećanju dolasci onih koji bi ozbiljno shvatili te kurtoazne riječi i neugodna tišina koja bi nastala nakon nekoliko pristojnih fraza koje bismo razmijenili s njima. „Odlično izgledaš, prija ti mirovina. Nemaš pojma koliko si sretna što si otišla, ovdje je ludnica, kao i uvijek. Jedan od onih dana kad ne znaš gdje ti je glava“, dodali bi za svaki slučaj ako posjetitelj nije shvatio da je suvišan.

Slučajni susreti s bivšim radnim kolegama u gradu završavali su s neodređenim „moramo se jednom naći na nekoj kavici, da ti ispričamo sve novosti“ . Znam, u gužvi su, a i nisam sigurna bi li mene te novosti zanimale, kao što i njih vjerojatno previše ne zanima čime su ispunjeni moji dani.  Odlazak u mirovinu je kao da se odjednom iskrcaš iz vlaka koji nastavlja svoj put, tvoji suputnici kreću dalje, a ti ostaješ na nekoj usputnoj stanici i imaš dvije opcije. Možeš nastaviti u nekom drugom smjeru, s nekim drugim suputnicima, ili možeš ostati na nekom sporednom kolosijeku.

    Već smo debelo u trećem tjednu radova u kupaonici. Postaje mi jasno da je i rok od tri tjedna bio previše optimističan i da je najpametnije uopće ne razmišljati o tme koliko će sve to trajati. Počinjem se pribojavati hoće li ikada posao i biti gotov. Kao da se gradi neka nova Sagrada Familia a ne kupaonica.  

Nakon vodoinstalaterskih radova, zidar je omazao zidove koji se prije lijepljenja pločica moraju prvo dobro osušiti pa mi se već nekoliko dana nikakvi majstori ne vrzmaju po kući. Nema majstora, telefon ne zvoni pa sam time prema priručniku za sretan i uspješan život zapravo odradila drugi korak prema svom savršenom životu: iz svog okruženja odstranite ljude koji vas opterećuju i oduzimaju energiju. Istina je da su me ljudi s posla često puta opterećivali, a razni majstori oduzimali energiju pa zašto onda nisam baš sretna sad kad ih nema? 

ponedjeljak, 17. ožujka 2025.

 

Srijeda,  21. rujna

    Danas nije došao niti jedan majstor jer je vodoinstalater jučer napravio sve što je mogao, a za nastavak radova treba mu nekakav stroj koji je u kvaru. 

Teče već drugi tjedan radova, a svjetla na kraju tunela niti u naznakama. No, naš život ne određuju okolnosti nego način na koji se mi s njima nosimo. To sam pročitala u knjizi koja me privukla naslovom, a koja svakom čitatelju obećava sretan i uspješan život, samo treba slijediti nekoliko jednostavnih pravila. Bolja literatura u ovom trenutku nije mi se mogla naći u rukama. Na početku sam novog poglavlja u svom životu, rasterećena od mnogih obveza koje sam imala dok sam radila i trenutak je da svoj život uredim na najbolji mogući način. Ovo je prilika da počnem živjeti onako kako sam oduvijek maštala. Zato ću dan bez majstora iskoristiti da primijenim prvo pravilo iz knjige koje glasi:  raščistite svoj životni prostor od nagomilanih nepotrebnih stvari.  Time se osigurava slobodan protok energije i stvara mjesto za nove, bolje stvari koje će doći u naš život. Tako me bar uvjerava spomenuti priručnik. Zato ću danas raščistiti ormare u spavaćoj sobi. Ako se energija kojim slučajem uspije probiti između stvari koje smo iznijeli iz kupaonice i raznih alata kojima je zatrpan hodnik, u mom ormaru će nakon ovoga pronaći dovoljno prostora.

 Prema uputi iz knjige stvari treba svrstati na tri hrpe: ono što ostaje, ono što se baca i ono što će se donirati ili pokloniti.

I tako, bacila se ja puna entuzijazma na posao, ali koliko god sam se trudila, nekako je sva odjeća završavala na jednoj hrpi kojoj nisam mogla pronaći namjenu. Sve te haljine, kostimi i suknje, sva ta odjeća više mi nije bila potrebna, nisam ju imala više kamo odjenuti.  

Nije bila dovoljno stara i iznošena da bih ju bacila, nije bila dovoljno nova i sačuvana da bih ju nekome poklonila, niti praktična i korisna da bih ju donirala.  Bila je to odjeća koja je bila prikladna samo za mene i to samo za jednu namjenu: odlazak na posao. Preostaje mi jedino da ju ponovo vratim u ormar gdje će sačekati nekog tko će ju jednog dana baciti bez imalo dvojbe. Do tada će energija morati pronaći neki drugi put, a ja neki drugi prostor za nove stvari. 

Svakako moram kupiti nekoliko novih spavaćica i rezervnu kućnu haljinu, nikad se ne zna kad bi mi mogla zatrebati.      

petak, 14. ožujka 2025.

 

Četvrtak,  15. rujna

    Danas je prvi dan ostatka mog života u kojemu će sve biti onako kako ja hoću. Jutros sam se probudila s tom mišlju, odlučna da to i ostvarim. Čvrsto sam odlučila, ništa me neće pokolebati. Sad konačno imam dovoljno vremena za sve ono što sam svih ovih godina stavljala na čekanje za neka bolja vremena. Odradila sam sve što sam trebala, rano se dizala i kasno lijegala, trideset i pet godina odlazila na posao koji je bio sve samo ne lak, usput skuhala bezbroj ručkova, oprala i ispeglala tone rublja, brinula o zadaćama i lektirama, čistila i ribala, vodila brigu o kućnom proračunu i plaćala režije. Moglo bi se reći da sam u obitelji pokrivala resore financija, odgoja i obrazovanja, a usput obavljala i većinu poslova tehničke službe koja brine o prehrani i čistoći. A sada, sada je konačno došlo vrijeme da stavim sebe na prvo mjesto. Još sam dovoljno mlada da imam želja, dovoljno zdrava da ih mogu ostvariti, a dovoljno stara i mudra da znam što je važno.  Redovito ću vježbati, zdravo se hraniti, više čitati, družiti se, ići u kazalište i putovati koliko god budem mogla. Probat ću nove stvari, upoznavati nove ljude i obnoviti stara prijateljstva za koje je kroz godine bilo sve manje mjesta u mom pretrpanom dnevnom rasporedu.

Sve ću to napraviti i još puno toga, ali od sutra. Jer danas je došla ekipa koja razbija pločice. Iz kupaonice dopire nesnosna buka bušilice, a ja sam zarobljena u dnevnoj sobi. Nije baš pametno otvarati vrata jer hodnik je tako pun prašine da ne vidiš prst pred nosom. Ne mogu otići u vrt i u kući ostaviti nepoznate ljude koji usto stalno nešto trebaju, krpe, posudu, neki alat. Ne mogu se skoncentrirati ni na što pametno jer ne čujem vlastite misli. Upalit ću TV, valjda ću pronaći nešto zanimljivo što će me zaokupiti da zaboravim na to da prolazi već četvrti dan od ona dva tjedna koliko bi radovi trebali trajati. Možda da uzmem i neku čokoladicu da mi bude lakše?

 

srijeda, 12. ožujka 2025.

 

Utorak,  13. rujna

    Danas su došli majstori, dvojica njih, i skinuli sanitarije u kupaonici. Uredno su ih naslagali u kadu i otišli. Trebali su doći još jučer pa smo muž i ja u nedjelju navečer iznijeli perilicu u hodnik, pod prekrili kartonima, a stvari najlonom. Otvore ispod vrata koja vode u sobe zatvorili smo krpama da spriječimo ulazak prašine. Cijeli ponedjeljak živjeli smo u iščekivanju, na gradilištu na kojem su nedostajali tek majstori.

- Budi spremna na to – objašnjavao mi je muž iskusno – sigurno još nisu završili prethodni posao, kad se tako nešto radi, često iskrsavaju nepredviđene stvari. Eto, rekli su da će naša rekonstrukcija trajati dva tjedna, ali da te unaprijed pripremim, računaj na to da će se posao vjerojatno protegnuti na tri tjedna. 

Pa dobro, mislim si ja, neka bude i tri tjedna, izdržat ću. Sve za novu kupaonicu: i ranojutarnji odlazak u dvorišni WC koji je tako daleko da nije u dosegu kućnog Interneta, i osobnu higijenu u lavoru, i tek povremeno tuširanje kod prijatelja udaljenih kilometar i po.

Svoj posao dvojica koja su stigla jutros obavila su za pola sata.

- Eto, mi smo napravili svoje - rekoše mi na odlasku – sutra će doći ekipa koja će skinuti pločice, što se nas tiče, to je to.

Pogledala sam račun s detaljnim popisom poslova koje će odraditi vodoinstalater, a kojeg smo već unaprijed platili.  (Tako smo sigurni da će majstor uopće i doći, znaš li ti koliko ih je teško danas dobiti, tumačio mi je muž.) Posao koji je danas obavljen tek je prva stavka sa popisa na kojem ih ima desetak: demontaža postojeće kupaonske galanterije s utovarom i odvozom na deponiju. Točnije, obavljena je tek polovica prve stavke, osim ako spomenuta deponija nije zapravo kada. A to je tek popis poslova vodoinstalatera. Popise zidara, keramičara i električara tek očekujemo. Nekako mi ideja o novoj kupaonici više i nije tako privlačna. Jesu li ona dvojica na odlasku rekla „ To je to“ ili „ A je to“?

utorak, 11. ožujka 2025.

 Ponedjeljak,  12. rujna

    Danas sam se, kao i obično, probudila prije budilice i umjesto da vrijeme do njene zvonjave potrošim na to da ležeći u krevetu još jednom u mislima pobrojim što sve trebam danas napraviti i do kojeg roka, jednostavno sam ju ugasila i okrenula se na drugu stranu. Ništa više nije potrebno napraviti hitno i paziti da se ne propusti neki rok.

 Koliko god sam planirala i pripremala se za odlazak u mirovinu, tek u tom trenutku sam shvatila da je jedini rok koji mi je još preostao - rok trajanja. Uzbudljiva i zastrašujuća pomisao istovremeno. 

Kao što je važno „znat' kad treba stat'“, možda je još važnije znati što započeti sa svojim vremenom.

Moji susjedi su umirovljenici petnaestak godina stariji od mene. Još dok sam radila, gledala sam ih kako troše svoje vrijeme. Pomalo sam im i zavidjela. Svako prijepodne spremili bi se i lagano odšetali do centra našeg gradića. Izlazeći iz dvorišta, susjed bi provjeravao ima li što u poštanskom sandučiću.

 - Što gledaš, pa računi su već stigli – svom suprugu rekla bi umirovljena učiteljica.

- Znam da su računi stigli, sad gledam jel' netko možda u sandučić ubacio sto kuna – odgovarao bi on i uvijek izmamio osmjeh na njeno lice.  

U gradu, on bi sjeo na galeriju gradske kavane, a ona svratila u obližnju trgovinu po kruh i još pokoju sitnicu.  S vrećicom u rukama i ona bi došla u  kavanu.

- Jel' deda gore? – još s vrata bi pitala konobara, što je njemu bio znak da im za stol odnese dvije kave. Bezbroj puta svjedočila sam toj sceni jer sam i sama tamo svraćala pod pauzom.

- Baš mi vas je lijepo vidjeti – rekla sam joj jednom – tako lijepo provodite zajedničko vrijeme.

- Pa da, za cijenu dvije kave pročitamo sve dnevne novine i ne moramo paliti grijanje u kući cijelo prijepodne – odgovorila je – domišljato, zar ne?

Susjed je u međuvremenu imao moždani udar. Teško se kreće i to samo uz pomoć hodalice. Ipak, još uvijek ih viđam kako zajednički odlaze na svoju kavu, doduše samo kad je lijepo vrijeme. U povratku je vrećica s namirnicama u košari hodalice.

- Vidiš kako je to praktično – rekao mi je kad sam ih neki dan srela – ne znam kako bi inače sve te stvari Zdenka sama donijela kući.

 Kad pada kiša, Zdenka sama odlazi u kupovinu. Povezla sam joj jednom stvari do kuće, da ona bez teške vrećice može još svratiti u knjižnicu.

- Ne mogu van kad je loše vrijeme, al' znaš što sam sad radio ? – uzbuđeno mi je rekao susjed kad sam mu predavala stvari – namjestio sam svoj krevet! Al' će se Zdenka iznenaditi kad se vrati!

Ima li išta istinitije u tome da sreću čine male stvari? 

srijeda, 5. ožujka 2025.

 

Subota,  10. rujna

Danas sam radila ono što mi najbolje ide od ruke: čistila zahod. Tu sam vještinu usavršavala diljem Lijepe naše. 

Nedavno mi je govor na pogrebu znanca dao misliti. Dok je govornik nabrajao sva pokojnikova  životna postignuća vrijedna divljenja, razmišljala sam što bi se o mom životu moglo reći u sličnoj prilici. Prvo što mi je palo na pamet bilo je Ribala je zahode u svim gradovima u kojima su njeni sinovi studirali.  Naime, imam  dva sina koja su studirala u Zagrebu, Rijeci i Splitu, dugo i temeljito.  U svaki od tih gradova odlazila sam povremeno uvesti red u njihove živote, što znači čestito pospremiti njihove studentske stanove, naročito kupaonice i zahode. Oni studirali, a ja se usavršavala. U ribanju zahoda.

Čistila sam toalet u dvorištu kojeg nikada nismo koristili, nego smo ga prenamijenili u odlagalište nepotrebnih stvari koje nismo bacili u slučaju da nam jednom ipak zatrebaju. Slijedeći tjedan dolaze majstori demontirati sanitarije u kući pa moramo staviti u funkciju toalet u dvorištu. Naime, otpremninu koju sam dobila pri odlasku u mirovinu iskoristit ćemo za renoviranje kupaonice. Želim imati tuš jer mi se zbog artroze koljena sve teže kupati se u klasičnoj kadi. Dakle, renoviranje je ulaganje u budućnost, a budućnost je svjetla poput svjetala u operacijskoj sali.

subota, 1. ožujka 2025.

Godina prva 


Petak, 2. rujna

    Danas sam bacila cvijeće koje sam dobila u firmi zadnjeg radnog dana prije odlaska u mirovinu.  Stajalo je više od tjedan dana u vazi na stolu, odavno je povenulo, a sada je već počelo i neugodno zaudarati pa sam ga bacila. Trebala sam to učiniti i ranije, ali nekako sam svaki dan uspijevala u tom buketu koji je venuo pronaći i vidjeti nešto lijepo, nešto što je odlagalo njegovo bacanje. Ipak, nisam trebala čekati da se pojave trulež i smrad, trebala sam ga baciti na vrijeme. Tako treba postupati sa svime u životu: važno je znat' kad treba stat'.

Voljela sam svoj posao, ali vrijeme je donijelo tolike promjene, i u meni, i oko mene, nakupilo se tu svega i svačega i sve mi je bilo teže nositi taj talog. Još uvijek sam uspijevala vidjeti i pronaći lijepo u tom poslu, ali me sve više počela zamarati hrpa gluposti koja se kao neki beskonačni perpetuum mobile iz godine u godinu generirala u sustavu u kojem sam radila. Svakih nekoliko godina, obično s novim ministrom, dolazila bi i nova reforma, a meni je sve teže bilo vjerovati da će ona donijeti neke dobre promjene, sve mi je teže bilo entuzijastično krenuti u nekom novom smjeru koji se zahtijevao. Jer sve te reforme koje su se godinama nizale, uvijek su bile najavljivane fanfarama, a za neko vrijeme nestajale bi u tišini, kao pometene pod tepih. Jedino što je ostajalo od njih obično bi bio kakav obvezujući pravilnik koji bi dodatno opteretio sustav, a nešto što je do tada dobro funkcioniralo bilo bi ukinuto jer se nije uklapalo u koncept nove reforme. Kao da sam taj posao nije dovoljno zahtijevan, pa ga treba još dodatno otežati. Sigurno je problem u meni, više nisam dovoljno elastična da sve to bespogovorno prihvaćam, nemam više dobar želudac koji bi mogao probaviti pokušaje i pogreške raznih ministara, žar polako nestaje. Osim toga, kad dođeš u neke godine, postaješ svjestan da je vrijeme ograničena kategorija, počinješ se pitati koliko ga je još pred tobom i trošiš li ga na najbolji način. Kao što rekoh, važno je znat' kad treba stat' i zato odlazak u mirovinu nisam shvatila tragično. Zapravo, sama sam odlučila, iako sam taj odlazak mogla još malo rastegnuti i odgoditi, ali nisam htjela čekati da se pojave trulež i smrad kao kod mog buketa. Nisam željela čekati da postanem smiješna figura, staro čangrizalo koje teško prati i prihvaća novine. Ustvari, željela sam otići prije nego postane vidljivo da se to polako događa.

Znam da si mnogi ne mogu priuštiti da o odlasku u mirovinu razmišljaju ovako kako ja razmišljam, za mnoge je to početak mnogo skromnijeg života, pa čak i siromaštva. No, moja djeca su se osamostalila, suprug pristojno zarađuje, pa sam ja puno jednostavnije mogla prihvatiti činjenicu da je moja posljednja plaća iznosila 8200,00 kn, a prva mirovina 2800,00 kn. 

Čitala sam da u nekim kulturama onemoćale i beskorisne starce ostavljaju negdje na osami da skapaju od gladi. Mnoge mirovine kod nas traju puno kraće od mjeseca, pa mi se čini da je i ovdje na djelu tek nešto humaniji oblik tog običaja. Ili možda okrutniji, jer skapavanje duže traje.

  Srijeda,  5. listopada      Danas sam prema savjetu iz priručnika napravila slijedeći korak prema svom savršenom životu: okružite se po...