Subota,  10. rujna

Danas sam radila ono što mi najbolje ide od ruke: čistila zahod. Tu sam vještinu usavršavala diljem Lijepe naše. 

Nedavno mi je govor na pogrebu znanca dao misliti. Dok je govornik nabrajao sva pokojnikova  životna postignuća vrijedna divljenja, razmišljala sam što bi se o mom životu moglo reći u sličnoj prilici. Prvo što mi je palo na pamet bilo je Ribala je zahode u svim gradovima u kojima su njeni sinovi studirali.  Naime, imam  dva sina koja su studirala u Zagrebu, Rijeci i Splitu, dugo i temeljito.  U svaki od tih gradova odlazila sam povremeno uvesti red u njihove živote, što znači čestito pospremiti njihove studentske stanove, naročito kupaonice i zahode. Oni studirali, a ja se usavršavala. U ribanju zahoda.

Čistila sam toalet u dvorištu kojeg nikada nismo koristili, nego smo ga prenamijenili u odlagalište nepotrebnih stvari koje nismo bacili u slučaju da nam jednom ipak zatrebaju. Slijedeći tjedan dolaze majstori demontirati sanitarije u kući pa moramo staviti u funkciju toalet u dvorištu. Naime, otpremninu koju sam dobila pri odlasku u mirovinu iskoristit ćemo za renoviranje kupaonice. Želim imati tuš jer mi se zbog artroze koljena sve teže kupati se u klasičnoj kadi. Dakle, renoviranje je ulaganje u budućnost, a budućnost je svjetla poput svjetala u operacijskoj sali.