Ponedjeljak,  12. rujna

    Danas sam se, kao i obično, probudila prije budilice i umjesto da vrijeme do njene zvonjave potrošim na to da ležeći u krevetu još jednom u mislima pobrojim što sve trebam danas napraviti i do kojeg roka, jednostavno sam ju ugasila i okrenula se na drugu stranu. Ništa više nije potrebno napraviti hitno i paziti da se ne propusti neki rok.

 Koliko god sam planirala i pripremala se za odlazak u mirovinu, tek u tom trenutku sam shvatila da je jedini rok koji mi je još preostao - rok trajanja. Uzbudljiva i zastrašujuća pomisao istovremeno. 

Kao što je važno „znat' kad treba stat'“, možda je još važnije znati što započeti sa svojim vremenom.

Moji susjedi su umirovljenici petnaestak godina stariji od mene. Još dok sam radila, gledala sam ih kako troše svoje vrijeme. Pomalo sam im i zavidjela. Svako prijepodne spremili bi se i lagano odšetali do centra našeg gradića. Izlazeći iz dvorišta, susjed bi provjeravao ima li što u poštanskom sandučiću.

 - Što gledaš, pa računi su već stigli – svom suprugu rekla bi umirovljena učiteljica.

- Znam da su računi stigli, sad gledam jel' netko možda u sandučić ubacio sto kuna – odgovarao bi on i uvijek izmamio osmjeh na njeno lice.  

U gradu, on bi sjeo na galeriju gradske kavane, a ona svratila u obližnju trgovinu po kruh i još pokoju sitnicu.  S vrećicom u rukama i ona bi došla u  kavanu.

- Jel' deda gore? – još s vrata bi pitala konobara, što je njemu bio znak da im za stol odnese dvije kave. Bezbroj puta svjedočila sam toj sceni jer sam i sama tamo svraćala pod pauzom.

- Baš mi vas je lijepo vidjeti – rekla sam joj jednom – tako lijepo provodite zajedničko vrijeme.

- Pa da, za cijenu dvije kave pročitamo sve dnevne novine i ne moramo paliti grijanje u kući cijelo prijepodne – odgovorila je – domišljato, zar ne?

Susjed je u međuvremenu imao moždani udar. Teško se kreće i to samo uz pomoć hodalice. Ipak, još uvijek ih viđam kako zajednički odlaze na svoju kavu, doduše samo kad je lijepo vrijeme. U povratku je vrećica s namirnicama u košari hodalice.

- Vidiš kako je to praktično – rekao mi je kad sam ih neki dan srela – ne znam kako bi inače sve te stvari Zdenka sama donijela kući.

 Kad pada kiša, Zdenka sama odlazi u kupovinu. Povezla sam joj jednom stvari do kuće, da ona bez teške vrećice može još svratiti u knjižnicu.

- Ne mogu van kad je loše vrijeme, al' znaš što sam sad radio ? – uzbuđeno mi je rekao susjed kad sam mu predavala stvari – namjestio sam svoj krevet! Al' će se Zdenka iznenaditi kad se vrati!

Ima li išta istinitije u tome da sreću čine male stvari?