Srijeda,  5. listopada

    Danas sam prema savjetu iz priručnika napravila slijedeći korak prema svom savršenom životu: okružite se pozitivnim ljudima. 

Kako su građevinski radovi trenutno na čekanju do daljnjeg, pravo je vrijeme da krenem u potragu za tim pozitivnim ljudima. Samo gdje ih naći? 

Možda da se javim svim onim dragim ljudima kojima sam nakon njihovog odlaska u mirovinu govorila „moramo se jednom naći na nekoj kavici, da ti ispričam sve novosti“. E pa došlo je vrijeme za tu kavicu, sad sam i ja jedna od njih, ranije jednostavno nije bilo vremena za to. Srećom, još imam sve njihove telefonske brojeve. 

Nazvala sam kolegicu koja mi je oduvijek bila draga, vesela i uvijek spremna na šalu. Uvijek mi je bila cimerica na izletima koje je organizirala firma, stvarno smo bile bliske i zaista ne znam kako se moglo dogoditi da tako prorijedimo kontakte koji su se sveli tek na slučajne susrete. Valjda u svakodnevnoj jurnjavi za obvezama izgubimo iz vida ono što je zapravo važno. Za razliku od mene, ona je već tada znala što je važno. Jednom mi je na pitanje kako joj uspijeva uvijek biti tako vedra i optimistična, odgovorila da je život prekratak da bi ga trošili na kuknjavu, ljutnju i negativu. Za to ona nema vremena. U međuvremenu ga je ipak našla.

- A ti si. Ne, ne smetaš, upravo sam se vratila iz laboratorija. Nemaš pojma kako je to loše organizirano. Cijelo prijepodne potrošiš u nekoj smrdljivoj čekaonici, natežeš se s neljubaznim sestrama, a onda se još ne zna hoće li nalaz biti gotov na vrijeme. Trebam ga već sutra kad sam naručena kod kardiologa, a ne smije biti stariji od 24 sata. Prvo ujutro moram pokupiti nalaz, a onda požuriti da stignem do 9 na interni. Valjda će me sin voziti, ne znam, vidjet će još, navodno ako uspije odgoditi neki sastanak na poslu. Eto vidiš, problem je kad mene treba  voziti  kod liječnika, a onu svoju vozika po trgovinama kad god joj padne na pamet. Usput se moram još naručiti kod fizijatra, tko zna koliko ću čekati na termin, a pregled mi treba sad, kad me boli. Ali briga njih za to…

Teško mi je bilo podnijeti toliku količinu pozitive, pa sam nekako prekinula njen monolog s neodređenim „moramo se naći na nekoj kavici pa ćeš mi ispričati kako je prošlo kod kardiologa i fizijatra“.

Lijep je dan, iskoristit ću ga da se prošetam, trebam kupiti par sitnica, a  usput ću posjetiti kolegicu koja stanuje u zgradi u čijem je prizemlju trgovina. Obradovala se kad sam joj se najavila, iako mi je zvučala nekako bezvoljno i tiho. Ali ona je uvijek bila takva, samozatajna i nenametljiva. Nešto je starija od mene  i svojedobno mi je bila velika podrška na poslu, uvijek puna mudrih i dobronamjernih savjeta. Čule bismo se povremeno telefonom, čestitale blagdane, ali rijetko viđale. Otvorila mi je vrata u kućnoj haljini. Otkako ju nisam vidjela, udebljala se par kilograma, a na glavi je imala veliki sijedi izrast. Na zaslonu kompjutera na radnom stolu bila je otvorena kartaška igra. Pokušala sam sakriti iznenađenje. Ono što sam vidjela jako je odudaralo od slike koju sam imala o njoj.

- Jesi dobro? Kako provodiš vrijeme?

-  Dobro sam. Skuham, malo pospremim. Gledam serije, malo sam na kompjuteru, pročitam štogod ako se uspijem skoncentrirati i tako prođe dan. Muž donese sve što mi treba iz trgovine. Ja ne idem bogzna kamo, ne da mi se. Dok operem kosu, spremim se …  Sve vidim i kroz prozor.

Skrenula sam pogled na prozor koji je gledao na glavni trg. Preko trga nasmijani su prolazili moj susjed i njegova Zdenka. Vraćali su se iz svoje svakodnevne šetnje, vrećica s voćem bila je u košari hodalice.

- Deda, skrećeš, a nisi dao žmigavac - čulo se kroz otvoren prozor kako Zdenka upozorava svog muža  koji je malo krivudao. Možda su mi pozitivni ljudi koje sam tražila bili bliži nego sam mislila?