Godina prva 

Petak, 2. rujna

    Danas sam bacila cvijeće koje sam dobila u firmi zadnjeg radnog dana prije odlaska u mirovinu.  Stajalo je više od tjedan dana u vazi na stolu, odavno je povenulo, a sada je već počelo i neugodno zaudarati pa sam ga bacila. Trebala sam to učiniti i ranije, ali nekako sam svaki dan uspijevala u tom buketu koji je venuo pronaći i vidjeti nešto lijepo, nešto što je odlagalo njegovo bacanje. Ipak, nisam trebala čekati da se pojave trulež i smrad, trebala sam ga baciti na vrijeme. Tako treba postupati sa svime u životu: važno je znat' kad treba stat'.

Voljela sam svoj posao, ali vrijeme je donijelo tolike promjene, i u meni, i oko mene, nakupilo se tu svega i svačega i sve mi je bilo teže nositi taj talog. Još uvijek sam uspijevala vidjeti i pronaći lijepo u tom poslu, ali me sve više počela zamarati hrpa gluposti koja se kao neki beskonačni perpetuum mobile iz godine u godinu generirala u sustavu u kojem sam radila. Svakih nekoliko godina, obično s novim ministrom, dolazila bi i nova reforma, a meni je sve teže bilo vjerovati da će ona donijeti neke dobre promjene, sve mi je teže bilo entuzijastično krenuti u nekom novom smjeru koji se zahtijevao. Jer sve te reforme koje su se godinama nizale, uvijek su bile najavljivane fanfarama, a za neko vrijeme nestajale bi u tišini, kao pometene pod tepih. Jedino što je ostajalo od njih obično bi bio kakav obvezujući pravilnik koji bi dodatno opteretio sustav, a nešto što je do tada dobro funkcioniralo bilo bi ukinuto jer se nije uklapalo u koncept nove reforme. Kao da sam taj posao nije dovoljno zahtijevan, pa ga treba još dodatno otežati. Sigurno je problem u meni, više nisam dovoljno elastična da sve to bespogovorno prihvaćam, nemam više dobar želudac koji bi mogao probaviti pokušaje i pogreške raznih ministara, žar polako nestaje. Osim toga, kad dođeš u neke godine, postaješ svjestan da je vrijeme ograničena kategorija, počinješ se pitati koliko ga je još pred tobom i trošiš li ga na najbolji način. Kao što rekoh, važno je znat' kad treba stat' i zato odlazak u mirovinu nisam shvatila tragično. Zapravo, sama sam odlučila, iako sam taj odlazak mogla još malo rastegnuti i odgoditi, ali nisam htjela čekati da se pojave trulež i smrad kao kod mog buketa. Nisam željela čekati da postanem smiješna figura, staro čangrizalo koje teško prati i prihvaća novine. Ustvari, željela sam otići prije nego postane vidljivo da se to polako događa.

Znam da si mnogi ne mogu priuštiti da o odlasku u mirovinu razmišljaju ovako kako ja razmišljam, za mnoge je to početak mnogo skromnijeg života, pa čak i siromaštva. No, moja djeca su se osamostalila, suprug pristojno zarađuje, pa sam ja puno jednostavnije mogla prihvatiti činjenicu da je moja posljednja plaća iznosila 8200,00 kn, a prva mirovina 2800,00 kn. 

Čitala sam da u nekim kulturama onemoćale i beskorisne starce ostavljaju negdje na osami da skapaju od gladi. Mnoge mirovine kod nas traju puno kraće od mjeseca, pa mi se čini da je i ovdje na djelu tek nešto humaniji oblik tog običaja. Ili možda okrutniji, jer skapavanje duže traje.