Subota,  1. listopada

    Danas je mjesec dana otkako sam službeno u mirovini.

Posljednjih dana na poslu, krajem kolovoza, na hodnicima sam susretala  samo nasmiješena lica puna simpatije i podrške. Nije bilo gotovo nikoga tko mi nije povodom odlaska u mirovinu uputio neku lijepu riječ zahvale ili podrške, tko mi nije zaželio sve najbolje. Sve je kulminiralo svečanim ispraćajem s cvijećem i poklonima i prigodnim govorima u kojima se spominjao „nemjerljiv doprinos kolektivu“,  „praznina koja će nastati i koju će biti teško nadomjestiti“ i sve tako redom kako se to već radi u takvoj prigodi. Čulo se tu da sam bila profesionalna, kolegijalna, suradljiva i uvijek spremna pomoći. 

Lijepo je to bilo slušati iako je zapravo prava istina da je tijekom svih tih godina tu bilo i nesporazuma, razmimoilaženja i neslaganja u mišljenju, pa i manjih sukoba, ali kao da je sve to sada na kraju mog radnog vijeka svedeno na pravu mjeru. Bile su to nebitne, prolazne stvari koje su neminovne u svakom poslu, a ono što ostaje je činjenica da sam s tim ljudima provela veliki dio svog vremena, često puta više nego sa svojim ukućanima. Svakako ćemo ostati u kontaktu, javit ćemo ti se, govorili su mi svi tih dana.  Od tada je prošlo mjesec dana i još me nije nazvao nitko. 

„ Navrati ponekad, bit će nam drago“, govorili su mi tada. Ne pada mi na pamet. Još su mi u živom sjećanju dolasci onih koji bi ozbiljno shvatili te kurtoazne riječi i neugodna tišina koja bi nastala nakon nekoliko pristojnih fraza koje bismo razmijenili s njima. „Odlično izgledaš, prija ti mirovina. Nemaš pojma koliko si sretna što si otišla, ovdje je ludnica, kao i uvijek. Jedan od onih dana kad ne znaš gdje ti je glava“, dodali bi za svaki slučaj ako posjetitelj nije shvatio da je suvišan.

Slučajni susreti s bivšim radnim kolegama u gradu završavali su s neodređenim „moramo se jednom naći na nekoj kavici, da ti ispričamo sve novosti“ . Znam, u gužvi su, a i nisam sigurna bi li mene te novosti zanimale, kao što i njih vjerojatno previše ne zanima čime su ispunjeni moji dani.  Odlazak u mirovinu je kao da se odjednom iskrcaš iz vlaka koji nastavlja svoj put, tvoji suputnici kreću dalje, a ti ostaješ na nekoj usputnoj stanici i imaš dvije opcije. Možeš nastaviti u nekom drugom smjeru, s nekim drugim suputnicima, ili možeš ostati na nekom sporednom kolosijeku.

    Već smo debelo u trećem tjednu radova u kupaonici. Postaje mi jasno da je i rok od tri tjedna bio previše optimističan i da je najpametnije uopće ne razmišljati o tme koliko će sve to trajati. Počinjem se pribojavati hoće li ikada posao i biti gotov. Kao da se gradi neka nova Sagrada Familia a ne kupaonica.  

Nakon vodoinstalaterskih radova, zidar je omazao zidove koji se prije lijepljenja pločica moraju prvo dobro osušiti pa mi se već nekoliko dana nikakvi majstori ne vrzmaju po kući. Nema majstora, telefon ne zvoni pa sam time prema priručniku za sretan i uspješan život zapravo odradila drugi korak prema svom savršenom životu: iz svog okruženja odstranite ljude koji vas opterećuju i oduzimaju energiju. Istina je da su me ljudi s posla često puta opterećivali, a razni majstori oduzimali energiju pa zašto onda nisam baš sretna sad kad ih nema?